Svečano otvaranje u Zagrebu, informativni skupovi, savjetovanja i informativna događanja, popraćena vizualima i predstavnicima svih pokrovitelja. A opet, samo tjedan dana kasnije, užurbana svakodnevica tone u svoj uobičajeni isprekidani ritam i prevladava osjećaj kao da se Europski tjedan mobilnosti nikada nije niti dogodio. Do iduće godine.
Mobilnost u gradovima je tema koju Europska unija gura u prvi plan već dugi niz godina. I to s punim pravom. Tako je i Zagreb protekli tjedan ugostio niz događanja vezanih uz mobilnost u gradovima, tokom već tradicionalnog Europskog tjedna mobilnosti. Kroz 15 godina postojanja formirana je manifestacija kojom se nastoji podići svijest o temama vezanima uz održivu mobilnost, uključiti relevantne aktere, pokrenuti raspravu i načiniti pozitivan pomak u smjeru kreiranja održivije europske strategije mobilnosti. Najvažnije, to je prilika za otvaranje prostora za dijalog između stručnjaka, lokalnih vlasti, nevladinih organizacija i građana, čime se upoznaju problemi i interesi koji proizlaze iz svakodnevne situacije kretanja gradom i nužnosti da se kretanje osmisli, regulira i učini održivim.
Ovogodišnja centralna tema događanja bila je „sharing gets you further“ odnosno koncept dijeljenja prometnih sredstava u kretanju gradom, koji povezuje sve aktere, potiče zajednička rješenja za mobilnost i ističe prednosti ekološki osvještenijih načina prijevoza.
Iako se radi o hvalevrijednoj inicijativi, pomoću koje se niz godina upozorava na akutne probleme s kojima se suočavaju građani u urbanim sredinama, ključan aspekt događanja koje treba senzibilizirati javnost je zapravo trajnost postignutih rezultata. Iako to nije jedini cilj niti jedina svrha događanja, neprihvatljivo je da ove teme, koje čine bitan segment kvalitete života svih građana, budu i ostanu teme „za tjedan dana“. Ako je tako, onda ovakva inicijativa zapravo nema smisla, jer nikome nije u cilju da ritualno bude dio „velike europske obitelji“ samo na tjedan dana godišnje.
Dobro. Teme koje su stavljene u prvi plan tokom Europskog tjedna mobilnosti imaju ritualnu ulogu samo jedan tjedan u godini. Na koji je onda način moguće podići svijest građana i u isto vrijeme postići napredak u planiranju infrastrukture i zakona koji će omogućiti održiviju mobilnost u gradovima? Urbani prostori koriste se za kretanje tokom cijele godine. Iako zasigurno postoji bolji način da se resursi uloženi u Europski tjedan mobilnosti upotrijebe kako bi se potaknulo postizanje željenih rezultata na lokalnoj razini, upravo ovakvo događanje “oduzima” svjetlo ostatku godine, kada nema „dana bez automobila“. Jer građani jesu mobilni tokom cijele godine, a ulice često znaju biti neprijateljske, i to ne isključivo od strane vozača automobila. Stvar je puno kompleksnija, jer bismo u suprotnom svjedočili artikuliranoj reakciji svih drugih dionika u prometu, barem na razini svijesti o zajedničkim problemima.
Kako bilo, u prometu svatko ima svoj problem – kako sigurno ući u javni prijevoz, prijeći pješački prijelaz ili nastaviti gdje prestaje biciklistička staza. Sukladno tome, zagovaratelji prava pojedinih interesnih skupina provode kampanje koje u pravilu imaju ograničen doseg jer pružaju uvid u probleme određene grupe dionika mobilnosti i to isključivo kao „njihove“ probleme. Time se stvaraju partikularne perspektive i određeni problemi, poput uredno izvedene i označene infrastrukture, dobivaju značenje samo u tom okviru. Jer to je moj kolnik, ovdje je tvoj pločnik, a tamo njena staza. A zapravo se tiču svih koji se svakodnevno žele sigurno kretati po gradu.
Ideja „Sharing gets you further“ ne može biti bliže istini, no istovremeno ne može naći plodno tlo u društvenom kontekstu koji karakterizira visoka razina netrpeljivosti, nestrpljenja i nerazumijevanja od strane svih dionika u prometu. Ne ako postoje „moj“ i „tvoj“ problem, jer se na taj način u nedostatku obuhvatnih edukativnih programa tokom cijele godine normaliziraju neznanje i nedostatak volje da se upoznaju i perspektive svih ostalih te prepoznaju zajednički problemi (i pronađu rješenja).
Kako bi ljudi bili spremni dijeliti, kako vozila tako i prostor, nužno moraju bitni senzibilizirani za poziciju „drugog“. Europski tjedan mobilnosti zasigurno jest dobar potez u tom smjeru, gdje se ljudi susreću u različitim ulogama i doživljavaju situacije kojima možda nisu izloženi u svakodnevnom životu, no tjedan dana je jednostavno prekratko. I premalo.
Za ozbiljniji pomak prema urbanom prostoru koji je osmišljen „po mjeri čovjeka“ i koji se na taj način i koristi, gdje se poštuje tuđe pravo na drugačiji (i možda jedini) način kretanja i to mu se pravo omogućuje i štiti zakonom, ta tema mora postati bitna svima dulje od tjedan dana u godini. Jedini način da se to i postigne jest izlazak iz uskih okvira pojedinih partikularnih pozicija i otvaranje dijaloga između svih relevantnih aktera, jer će to omogućiti razumijevanje zajedničkih problema, što je temelj „dijeljenja“ i tolerancije. A dijeljenje i tolerancija, zauzvrat, čine temelj „velike europske obitelji“. Takva europska obitelj mora poprimiti ljudsko lice tokom cijele godine, biti utkana u planiranje, regulaciju i svakodnevno kretanje gradom kroz svakog od nas koji želi prepoznati i shvatiti perspektive drugih, kako bi se s pravom mogla slaviti.
