Ovogodišnji proračun Republike Hrvatske predviđa porast korištenja sredstava fondova Europske unije na 11,2 milijarde kuna. Takozvano ‘povlačenje’ novca iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova glavna je preokupacija domaćih vlasti od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, pa i ranije. Nije riječ samo o vlastima — EU ‘projektizam’ zagospodario je i civilnim sektorom, pa se tako velika većina snažnijih udruga civilnog društva iz aktivističkih organizacija uvelike transformiralo u administratore EU projekata.
Efikasnost u politici i upravljanju postala je gotovo izjednačena s postotkom ‘povučenih’ sredstava. S obzirom na i dalje nesređen sustav državne administracije i neprilagođenost različitih razina vlasti na efikasno povlačenje sredstava, u ovom biznisu troše se goleme količine energije, ljudskih resursa, vremena, pa i novca. Vrijeme je da razmotrimo i negativne strane ove fondovske groznice i razmislimo o mogućim i postojećim alternativama.
Za početak, prema analizi London School of Economics i brojnim istraživanjima, europski strukturni fondovi nisu uvijek efikasno usmjereni pomaganju ekonomski i socijalno najpotrebitijih. Veliku ulogu u cijeloj priči igraju politika i lobiranje, što dovodi do različitih razina financiranja u regijama sa sličnim razinama potreba i razvoja. Iako bi trebala odlaziti u manje razvijene regije, sredstva nerijetko odlaze u regije koje su prema samim odredbama EU i prebogate za primanje pomoći. Nadalje, suprotno ciljevima, umjesto da regije s višim razinama nezaposlenosti primaju više financijske pomoći, često se događa upravo obrnuto, s obzirom na veće poteškoće ovih regija u mogućnostima apsorbiranja sredstva iz fondova.
Europski strukturni i investicijski fondovi već desetljećima drastično mijenjaju sliku europske ekonomije, no kakvu ulogu u cijeloj priči igraju organizacije civilnog društva? Prema istraživanju Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva iz 2011. godine, primarni izvor financiranja za čak 71,7% udruga u uzorku su upravo projekti, a od toga više od polovice udruga (55,6%) koje su se prijavljivale na natječaje u trenutku istraživanja nisu uspjele ostvariti podršku. Usmjerenost udruga na projektno financiranje odraz je prevladavajuće ekonomske politike i restrukturiranja države blagostanja unutar kojeg se uloga civilnog sektora transformirala u onu ‘štaka’ za posrnule socijalne politike. Udruge sve više preuzimaju ulogu pružanja javnih usluga, smanjivanja društvene nejednakosti i pružanja socijalne pomoći.
Iako projektno financiranje itekako može doprinositi razvoju lokalnih zajednica i ostvarivanju pozitivnih promjena u različitih područjima, održivost ovakvkog financiranja manjkava je. Ovaj model marginalizirane i potrebite skupine u društvu u velikoj mjeri čini ovisnima o često privremenim i vremenski ograničenim programima potpore. Istovremeno, transformacija udruga civilnog društva u administratore projekata slabi njihove kapactitete za kvalitetno i promišljeno uključivanje građana, grassroots organiziranje i razvoj socijalnog kapitala.
Jedna od najzanimljivih i u Hrvatskoj još nedovoljno razvijenih alternativa projektnom financiranju jest društveno poduzetništvo. Koncept stjecanja profita s ciljem ulaganja u društveni boljitak omogućuje društvenim poduzećima da na inovativan način stvaraju pozitivnu promjenu u lokalnoj zajednici. Ovaj oblik poslovanja doprinosi smanjenju nezaposlenosti te integraciji marginaliziranih i rizičnih skupina, a istovremeno može djelovanje udruga učiniti financijski održivim i vidljivijim javnosti. Nažalost, mali broj udruga oslanja se na samofinancirajuću djelatnost ovog tipa te i dalje ne prepoznaju njegovu vrijednost i način funkcioniranja.
Uz ovaj model, kao dodatni stup financijske potpore javljaju se filantropski projekti i privatno zakladništvo. Iz prve domaće privatne zaklade za ljudska prava i solidarnost ‘Solidarna’ potvrdili su upravo važnost ovakvih projekata i želju da podrže “građanski aktivizam bez birokratskih prepreka, što je nemoguće bez podrške građana i poslovnog sektora”. Nadalje, crowdfunding također možemo istaknuti kao primjer inovativnog modela prikupljanja financijskih sredstava, posebice važnog za pokretanje poslovanja, humanitarne ciljeve, ali i možda najvažnije — stvaranje zajednice podržavatelja, aktivno građanstvo i razvoj socijalnog kapitala.
Osnivanje prve etične banke u Hrvatskoj četvrta je prilika za nove izvore financiranja društvene promjene. Model financiranja kvalitetnih, održivih i društveno korisnih projekata te demokratičnost i solidarnost kao glavni principi nadomještaju sve manjkavosti tradicionalnog bankarskog kreditiranja i potiču ostvarenje pozitivnih ekoloških, energetskih, poljoprivrednih i društvenih ciljeva neke zajednice. Uz standardne oblike socijalne ekonomije, kao što je zadrugarstvo koje ima dugu tradiciju u ovim krajevima, ovi modeli financiranja obećavaju unijeti svjež dah optimizma u sustav opterećen projektnom birokracijom i internim natjecanjem civilnog sektora za europski novac.
Djelovanje za društvenu promjenu zahtjeva čitav spektar aktivnosti i različitih oblika poslovanja — vrijeme je da se odmaknemo od idealiziranja europskih fondova i natječajne groznice koja je zavladala i krenemo u smjeru pametnih i održivih inovacija.
